Od skromnih početaka do favorita kupaca
Prema statistikama koje se odnose na potrošačke navike u području stanovanja, PVC stolarija je nositelj naslova najprodavanije vrste stolarije za kuće i stambene zgrade. Gledano od trenutka kada su zbog dotrajalosti i energetske neefikasnosti nekadašnji drveni prozori i vrata počeli odlaziti u prošlost pa do sada, čak je i metodom jednostavnog promatranja lako zaključiti da su u većinu rezidencijalnih objekata umjesto njih ugrađena ona plastična.
Za popularnost PVC stolarije koja čini 60% svih montiranih elemenata (ostatak otpada na aluminijsku i drvenu) postoji više razloga, od kojih najprije treba izdvojiti bogatu ponudu, povoljniju cijenu u odnosu na konkurenciju, i dokazano najveću termoizolacijsku moć kada je riječ o fasadnim otvorima. Interesantno je, s druge strane, da tu popularnost prati i jedna zabluda: da PVC stolariju u najvećem broju slučajeva biramo praktički iz nužde, zato što je jeftinija i zato što osim direktne donosi i indirektnu uštedu kroz manju potrošnju za grijanje i hlađenje zahvaljujući dobroj zabrtvljenosti objekta. Iako su te tvrdnje točne jer PVC elementi zaista imaju navedena svojstva, njihov izbor itekako ima veze i s onom dekorativnom stranom, što znači njihovim izgledom i uklopivošću u skoro sva fasadna rješenja.
PVC prozor je proizvod koji nam je poznat već više od šest desetljeća, ali njegov put od nastanka do današnje popularnosti je bio vrlo dug i imao je razne faze. U vrijeme kada se pojavila prva generacija sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, okosnica reklamiranja plastične stolarije zasnivala se na manjoj potrošnji drvene građe tj. rjeđoj sječi šuma, tome što se ne mora naknadno farbati i lakirati, boljoj otpornosti na meteorološke pojave (posebno kišu i snijeg), i dužem vijeku trajanja jer ne truli od atmosferske vode i napada insekata – dakle u biti – na vrlinama koje su direktna suprotnost osnovnim manama drva.
Najbolja prodaja u tom periodu zabilježena je u Njemačkoj kao mjestu nastanka, i u Sjedinjenim Američkim Državama koje su oduvijek poznate kao tržište koje masovno pozitivno odgovara na novitete. U drugim zemljama učinak je bio polovičan, negdje zbog visoke stope siromaštva ili još uvijek nerazrađene distributivne mreže (kao na primjer u Africi i dobrom dijelu Azije), a negdje zbog skeptičnosti prema vinilu ili nepokolebljivog afiniteta prema drvu (na tržištima poput kanadskog, skandinavskog, švicarskog i austrijskog).
Ipak, PVC je opstao i nastavio održavati, ali i postepeno širiti krug kupaca uvođenjem inovacija. Prva poboljšanja bila su ona tehnička, vezana za mehanizam otvaranja i zatvaranja, gdje se obratila pažnja na izradu boljih i izdržljivijih okova koji će kasnije moći pružati više od prvobitnog stop sistema pokretanja, odnosno klasičnog paralelnog otvaranja bez opcije „kipanja“. Čvršći okov s čeličnim ojačanjem jedan je od koraka koji se pokazao kao vrlo važan i za otvaranje mogućnosti izrade elemenata većih dimenzija zahvaljujući povećanoj nosivosti, a drugi je bez sumnje sastav PVC mase.
Sam polivinil klorid je kao materijal dosta krut i nezgodan za obradu bez malog postotka primjesa koje će ga učiniti dovoljno elastičnim i pogodnim za koekstruziju, što će reći za izradu profila traženih dimenzija i oblika istiskivanjem spoja polimera, punitelja i plastifikatora kroz plastičnu prešu s matricom. Prvi PVC-U profil, kako glasi pun naziv ove sastavne komponente, napravljen je još 1954. godine i od njega sklopljen prvi plastični prozor, ali prvi koekstrudirani profili u boji pojavili su se 1972. godine, a profili od recikliranih sirovina 1988.
Od najbrojanih prednosti plastične stolarije moć toplinske izolacije je ona koja ju je učinila favoritom kupaca. Sposobnost zadržavanja proizvedene topline u prostoru i sprečavanja prodora hladnog zraka izvana, međutim, nije oduvijek bila svojstvo PVC prozora. Prvobitni serijski proizvođeni okviri bili su bez komora. Pregrađene šupljine za cirkuliranje zraka u donjem profilu koje predstavljaju osnovni termoizolacijski instrument postale su njihov neodvojivi dio od 1967. godine kada je nastao prvi trokomorni prozor. Stolarija s tri komore potom je jedan duži period bila jedina, sve dok se energetska efikasnost nije počela sve više nametati kao tema – najprije među stručnjacima koji su došli do konstrukta pasivne kuće za koju su, između ostalog, nužni dobri zatvarači fasadnih otvora, a onda i među kupcima čiji je cilj da uštede na računima za grijanje.
Od tog trenutka kao da je otvoreno natjecanje u pravljenju stolarije sa što većim brojem komora (više komora=bolja izolacija), pa tako danas imamo prozore s pet, šest, sedam, pa čak i osam komora, dok o onima s četiri komore gotovo da više nitko i ne razmišlja.
Izolacijske komore uzete su za pojam pomoću kojeg će se laicima na pojednostavljen način približiti energetska efikasnost, ali daleko od toga da je njihov broj jedini faktor koji će stolariju učiniti “štedljivom”.
Istinski važan element svakog prozora, a pogotovo onog energetski efikasnog, je staklo. PVC-U stolarija u startu je imala jednostruko obično staklo, kroz koje se u nepovrat gubilo dosta toplinske i rashladne energije. Pošto se tome jedino moglo stati na put osmišljavanjem nove vrste stakla i povećavanjem broja stakala, promjene na ovom području imale su upravo takvo usmjerenje.
Prvi korak bilo je konstruiranje izolacijskih jedinica, tj. prozora s dva staklena panela koje je razdvajao aluminijski distancer, a međuprostor ispunjavao zrak.
Danas govorimo o prozorima s dvostrukim i trostrukim ostakljenjem, u koje je umjesto običnog ugrađeno niskoemisivno staklo. Niskoemisivno staklo je ono koje zahvaljujući površinskom premazu od metalnog oksida smanjuje emisiju tj. gubitak energije iz prostorije. Iste je debljine kao i obično, 4 milimetra, s tim da njegov učinak optimizira međuprostorno punjenje plemenitim plinom argonom (rjeđe kriptonom), i postavljanje plastičnih distancera između panela.
Svakom vlasniku ili stanaru stambenog objekta je, bila to kuća ili stan, stalo da uštedi, ali isto tako ima želju da njegov dom bude lijep. Među onima koji se odlučuju za plastičnu stolariju itekako ima kupaca kojima se sviđa izgled PVC-a. Uglavnom to bude osnovni bijeli koji je prvi izbor jer nam se nekako čini univerzalnim poput male crne haljine, ali primjetni su i slučajevi gdje se klijent opredijeli za vinil u nekoj atraktivnoj boji koji ima namjere da koloritno uklopi s fasadom. Sve što je potrebno da biste dobili prozore i vrata željene boje je da se nakon naručivanja u procesu proizvodnje u PVC masu ubaci pigment koji odgovara nijansi prikazanoj u ton karti. Moderni standard za boju PVC profila je RAL karta u kojoj je ponuđeno oko 200 boja i nijansi, a najbolji dio cijele priče je da je svaka od njih zaista izvodljiva i dostupna u praksi.
Autor: Ivan Horvat, dipl.ing.
