Primjena novih materijala i tehnologija u projektima obnove i zaštite spomenika kulture je neizbježna i može dati izvanredne rezultate pod uvjetom uključivanja cijelog spektra stručnjaka, od arhitekata, konzervatora i povjesničara umjetnosti do proizvođača i izvođača radova.
Energetski učinkovito obnavljanje objekata javne namjene je, po ideji, trebao biti inicijalni i zbog niza razloga najvažniji dio početka procesa energetske obnove zgrada u Hrvatskoj. Njihov broj, starost i energetsko stanje, ali i vidljivost i značaj u javnosti, trebali su pokrenuti cijeli niz daljih aktivnosti. To se u stanovitoj mjeri i dogodilo, ali su u narednim godinama nekako u prvi plan isplivali programi poticaja obnove višestambenih zgrada i obiteljskih kuća. Kako god, sve ove aktivnosti su dio jedne od rijetkih epizoda s pozitivnim predznakom u hrvatskom građevinarstvu posljednjih godina. Uz sve opravdane primjedbe na koncept i provedbu, činjenica je da su građevinske aktivnosti dobile nešto vjetra u leđa, javnost je senzibilizirana i stimulirana u pogledu štednje energije i smanjenja emisija stakleničkih plinova, obnovljen je veliki broj objekata i povučena značajna sredstva iz EU fondova.
Definicija zgrada javnog sektora nije u potpunosti ujednačena u svim zakonskim dokumentima, ali se za potrebe ovog članka takvim mogu smatrati zgrade središnje vlasti, zgrade jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave; uredske i obrazovne zgrade, bolnice, sportske dvorane i još neke, rijeđe zastupljene u javnom sektoru. O brojkama i rezultatima bi se dalo pisati daleko više nego što prostor i svrha ovog teksta to dozvoljavaju; namjera je osvrnuti se na jedan segment koji se stjecajem okolnosti našao izvan fokusa i o njemu se govori tek kad dođe do problema u komunikaciji i provedbi.
Riječ je o zgradama javnog sektora koje spadaju u zaštićeno kulturno nasljeđe. Ne radi se o marginalnom problemu, jer 38 posto zgrada u javnom vlasništvu u Hrvatskoj nalazi se na popisu zaštićenih spomenika kulture ili su smješteni unutar zaštićenih gradskih jezgra. Broj objekata registriranih na neki način kao kulturna baština povećao se u inflatornim razmjerima u svim zemljama EU i Hrvatska tu nije izuzetak. Na svjetskoj razini ovaj udio kreće se oko 25 posto.
Proteklih nekoliko desetljeća svjedoci smo velikih promjena u obnovi i zaštiti zgrada koje predstavljaju objekte kulturnog nasljeđa u Europi: sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća restauracija i zaštita starih građevina i spomenika kulture bila je u rukama jako malog broja eksperata, uglavnom motiviranih i koncentiranih na povijesni aspekt građevina i u svom radu orijentiranih na tradicionalne tehnike i materijale. Od tada je interes za zaštitu i obnovu „eksplodirao“ do neslućenih razmjera, što je izazvalo potražnju za novim pristupom, novim materijalima i novim tehnikama. Primjerice, broj zaštićenih objekata je porastao čak nekoliko stotina puta (!) i među brojnim promjenama prouzročenim tom svojevrsnom inflacijom broja spomenika i neusporedivo većom raznolikošću subjekata uključenih u njihovu zaštitu jedna od najznačajnijih je svakako uvođenje primjenjenih znanosti i naprednih tehnologija i materijala u ovu, inače vrlo tradicionalnu disciplinu.
ODRŽIVI RAZVOJ I ZAŠTITA KULTURNOG NASLJEĐA
Kako do održivosti u zaštiti kulturne baštine? Održivost je općenito podijeljena u tri međusobno preklapajuća aspekta koji pokrivaju okolišne, ekonomske i društvene zahtjeve. Svi su oni relevantni i za objekte kulturne baštine i treba ih dovesti u međusobnu harmoniju, ali ovdje govorimo o aspektu energetske efikasnosti u redovnom korištenju takvih objekata. Subjekti održivog razvoja i kulturna baština će uvijek biti u konfliktu ako se ne bude djelovalo zajednički, interdisciplinarno.
Graditeljska praksa u prošlosti uglavnom ne korespondira suvremenim zahtjevima. Raniji energetski sustavi i graditeljska rješenja nastali su u vrijeme kad upotreba fosilnih goriva nije smatrana problemom i kad svijest o potrebama štednje energije nije bila shvaćena i čak nije niti postojala. Zatim, povijesne građevine se međusobno jako razlikuju po stupnju u kojem je prihvatljivo vršiti izmjene: neke su iznimno osjetljive na najmanje izmjene, posebno eksterijera, dok druge mogu podnijeti značajnije zahvate i manju senzibilnost. Materijali koji se upotrebljavaju pri zaštiti objekata kulturne baštine mogu biti neodgovarajući i nekompatibilni s izvornim materijalima i tehnologijama i mogu voditi daljem propadanju građevine, ali i upotreba tradicionalnih materijala, ako se pokušava napamet simulirati izvorne tehnike također rezultira svojevrsnom crnom kutijom, što ni u kojem slučaju ne garantira pozitivan krajnji rezultat i često dovodi do promašaja.
Mogućnost poboljšavanja termalnih karakteristika starih građevina je skoro uvijek ograničena utjecajem kojeg bi vanjska izolacija imala na opći izgled zgrade – na proporcije i većinu detalja fasade; problemi sa zastarjelim instalacijama mogu biti čak i veći izazov… Zapravo, o svemu ovome bi se moglo napisati nekoliko članaka, ali ćemo se ovaj put detaljnije osvrnuti na prozore.
PROZORI: POTENCIJALNO NAJLJEPŠI, ALI I NAJPROBLEMATIČNIJI DIO OVOJNICE
Stare prozore i vrata prati reputacija “glavnog krivca” za nekontrolirano propuštanje zraka. Originalno, oni su bili napravljeni maksimalno pažljivo u mjeri u kojoj je to tadašnja tehnologija i zanatska vještina majstora stolara dopuštala, dok su zidari osiguravali da se voda na spojevima s objektom odvodi van. Konzervativno repariranje koje zahtjeva materijale i tehnologije što je moguće bliže izvornim će svakako u većoj ili manjoj mjeri koristiti poboljšanju svojstava i trajnosti građevine, mada uglavnom nikad neće dostići suvremene standarde energetske efikasnosti. Osim toga, mora se uzeti u obzir da stari prozori nikada ne mogu biti besprijekorno replicirani sa svim svojim proporcijama i detaljima jer su proizvod unikatnog, pojedinačnog truda.
Većina povijesnih prozora je izrađena od drveta. Stolarija od hrastovine, uglavnom fiksni otvori, dominantna je do kraja 17. stoljeća, a tada, s razvojem prozora s krilima, dolazi i do upotrebe mekog drveta. Uglavnom se koristilo sporo rastuće, visokokvalitetno i prirodno otporno drvo i takva praksa traje sve do početka 20. stoljeća. Poslije toga su se počele koristiti manje kvalitetne vrste kojima je trebala neka vrsta kemijskog tretmana da bi se osigurao stanovit stupanj dugovječnosti.
Povijesno drvo za prozore stoga nije obnovljiv izvor i danas je izuzetno teško, skoro nemoguće, doći do materijala te kakvoće i izdržljivosti. Osim toga, staro staklo kakvo je upotrebljavano u vrijeme gradnje povijesnih zgrada postalo je ekstremno rijetko. Njegova vrijednost nije samo u starosti; karakteristike refleksije i propuštanja svjetlosti takvog stakla bitno se razlikuju od one uniformne kod današnjeg flat-stakla.
Poboljšanje energetske efikasnosti postojećih tradicijskih prozora na zaštićenim objektima može se provesti na nekoliko, više ili manje učinkovitih načina. Obnoviti postojeće prozore, nažalost, često nije moguće. Dodatni zahvati mogu biti, primjerice, postavljanje dvostrukog ostakljenja, što u većini slučajeva opet znači izmjenu prozora, posebno kad originalni elementi imaju jako uske prečke koje nisu u stanju prihvatiti dvostruko ostakljenje niti mogu podnijeti dodatnu težinu.
Na temelju ispitivanja provedenog za organizaciju službeno poznatoj kao Komisija za povijesne građevine i spomenike Engleske, utvrđeno je da ispravni i funkcionalni povijesni prozori (uključujući okvir i krilo) imaju Uw koeficijent približno 4.3 W/(m²K), i ostaviti ih u takvom stanju znači dovesti u pitanje energetsku efikasnost cijele zgrade – jednostavno, gubici su preveliki.
Dakle, treba ići na zamjenu, a kad se već elementi u cijelosti zamjenjuju – vrijedi razmisliti i o alternativnim rješenjima i novim materijalima. Ugradnja visokokvalitetnih PVC prozora više nije nikakav tabu čak ni kod građevina koje su zaštićeni spomenici niti kod objekata kulturne baštine, što je više puta potvrđeno u praksi i u nastavku ilustrirano primjerima iz iskustva tvrtki članica Profine Grupe – Trocal, Kömmerling i KBE..
SVAKI OBJEKT ZAHTIJEVA INDIVIDUALNI PRISTUP
Načelno bi se, kao što je već rečeno, institucije zadužene za kulturno nasljeđe, a zatim arhitekti, investitori, vlasnici kuća i poduzeća koja proizvode prozore morali međusobno savjetovati i donijeti vrijednosni sud o značenju objekta koji se sanira. Pri tome kulturno-povijesno značenje i očekivano korištenje igraju značajnu ulogu. Ali, i ekološki i ekonomski aspekti su racionalni kriteriji kod donošenja odluke.
Iz tog se relativno lako dolazi do zaključka da se kod samostana ili srednjovjekovnog zamka i gotske katedrale ne može razmišljati o ugradnji PVC prozora, dok bi se kod većine drugih objekata, iz onog, u uvodnom dijelu spomenutog, inflatorno naraslog broja, prvo trebalo razmisliti o mnogobrojnim prednostima PVC stolarije. Zapravo, u velikom broju slučajeva aplikacija novih materijala i tehnologija je neizbježna, posebno ako se ne radi o klasičnom konzerviranju nego o stavljanju takvih objekata u funkciju.
Da je pomirenje ovih zahtjeva moguće, svjedoče i brojni zaštićeni objekti na koje su ugrađeni prozori Trocal, Kömmerling i KBE, koji su poslije intervencije zadržali isti status kulturnih spomenika kakav su imali i prije. Suvremeni PVC sustavi ovih proizvođača svojim opsežnim programom profila i opreme dopuštaju skoro u svim starim i povijesnim zgradama renoviranje sa stilom. Na sve se zahtjeve odgovara različitim poprečnim presjecima profila, stupovima, okomitim i poprečnim prečkama i ukrasnim profilima.
Naravno da su poznati i primjeri neuspjelih saniranja prozora kod kojih prozorske površine nisu dobro podijeljene, a staklene površine i profili su pogrešno dimenzionirani. Mnogi povijesni prozori, krila i ostakljenja, pali su kao žrtve neadekvatnih zahvata posljednjih desetljeća, čime je znatno umanjena vrijednost samih građevina.
Ali, kod ovih negativnih primjera ne radi se samo o PVC prozorima, nego je isto tako i s drvenim – loš posao je loš posao, neovisno o materijalu koji se koristi. Važan je pristup sukladan vremenu, od kuda rezultiraju i druga racionalna rješenja problema modernih saniranja: betonske međukatne konstrukcije umjesto drvenih, centralno grijanje umjesto peći na ugljen, izolacijsko umjesto običnog stakla, električno osvjetljenje umjesto svijeća, vodovod umjesto bunara i, upravo, PVC prozori.
Izmijenjeno korištenje povijesnih zgrada i viši zahtjevi kasnijih korisnika trebali bi međusobno povezati vjernost stilu, ljepotu i svrhovitost. Građevinsko-fizikalni zahtjevi kao toplinska i zvučna izolacija, brtvljenje, mogućnost ventilacije, lako rukovanje, spriječavanje provala, ali također i jednostavnije održavanje, kao i njihova ekonomičnost važni su argumenti u korist PVC prozora. Zaštita spomenika nije svrha samoj sebi.
Dakako da svaki novi proizvod, pored prednosti, donosi i stanovite nedostatke. U slučaju PVC prozora te primjedbe su poznate i, najčešće, zastarjele. Ono što se danas uglavnom ne uzima uobzir jest činjenica da se stvari mijenjaju i da je proizvodnja PVC profila ostvarila impresivan napredak tijekom posljednjih desetljeća.
PVC profili današnjice nisu ono što su bili prije dvadesetak i više godina, a environmental friendly produkcija je u prevladavajućem dijelu branše već postala standard. Uostalom, i u dokumentu Posebne komisije EU za okoliš pod nazivom „Life Cycle Assessment of PVC and of principal competing materials“, rađenom pod pokroviteljstvom Europske komisije i u čijoj izradi su sudjelovali PE Europe Life cycle engineering, Institut für Kunststoff kunde und Kunststoff prüfung iz Stuttgarta, Instituttet for Produktud vikling Denmark i RANDA GROUP, Barcelona, jasno je naglašeno da s aspekta održivosti i ekološke prihvatljivosti nema nikakvih istaknutih prednosti drugih materijala u odnosu na PVC.
PVC PROZORI: TEŽAK PUT DO PRAVA GRAĐANSTVA
Na kraju, osobe koje se bave zaštitom spomenika, a ni nadležne institucije više nisu mogle ostati ravnodušne na prednosti PVC prozora zbog njihovih optičkih i tehničkih kvaliteta, kao i ekoloških i ekonomskih prednosti. “Slučaj prozora iz Offenbacha“, kako se naziva u stručnoj literaturi, izvještava već 1992. godine o vlasniku kuće protiv kojeg su osobe zadužene za zaštitu spomenika podigle tužbu, a koji je već ugrađene PVC prozore uz prijetnju visoke novčane kazne trebao zamijeniti drvenim.
Sudac prvostupanjskog suda je osobama za zaštitu spomenika predbacio da su izgubili dodir sa stvarnošću i „da ugrađeni PVC prozori ne narušavaju opći izgled zgrade i okruženja“. Nadležno ministarstvo za obnovu sela u Njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein upozorilo je suviše revne gradonačelnike da „…se, naravno, u okviru obnove sela nitko ne prisiljava na uporabu određenih materijala, niti se njihovo korištenje zabranjuje. Mi ni u kom slučaju ne želimo diskriminirati cijelu jednu skupinu proizvoda ili čak PVC kao materijal općenito“.
Viši upravni sud Münster donio je 1992. presudu u konkretnom slučaju saniranja građevine-spomenika koji djelomično potječe iz 15. stoljeća, u kojoj naglašava da „…nije točno da se PVC kao moderni građevni materijal načelno ne smije koristiti kod nužnih radova popravaka i izmjena na starim zgradama. Tako se ne može vlasnika određene zaštićene zgrade uputiti isključivo na takve građevne materijale koji su bili poznati za vrijeme izgradnje dotičnog objekta. Spomenici, na koncu konca, moraju biti u funkciji. A tu se ne radi samo o povijesnom nego i suvremenom korištenju.“ (7 A 936/90).
Iako je srednjovjekovni centar grada Goslar upisan u UNESCO-vu listu svjetske baštine, te se općenito smatra spomenikom kulture, vlasnici kuća smjeli su u povjesnom starom gradu prema odluci Upravnog suda Braunschweig ugraditi 64 PVC prozora tvrtke Trocal s prečkama (2 A 2101/92).
Kao primjer saniranja u skladu s karakterom spomenika kulture često se ističe kompleks Rodheim u Frankfurtu na Majni. Sagrađena 1907. godine, građevina u stilu „Gründerzeit“ (stil iz zadnje trećine 19. stoljeća) proglašena je 1989. godine spomenikom kulture te je na koncu potpuno restaurirana. Pri tome je ugrađeno čak 695 prozora Trocal, gdje su svi individualno izmjereni i napravljeni u devet različitih osnovnih oblika. Sustav profila Trocal i obrtničko umijeće poduzeća za proizvodnju prozora dali su perfektno rješenje, čija je uspjela estetika i usklađenost sa stilom zadovoljila sve kriterije interdisciplinarnog tima za zaštitu spomenika Frankfurta. PVC prozori su s 1,2 milijuna maraka bili najveća pojedinačna stavka saniranja građevine. Uprava za graditeljstvo je imala slične ponude od drugih materijala za okvire, međutim, oni su bili skuplji od PVC prozora za otprilike 50%.
NOVI ŽIVOT STARIH ZGRADA
Vrlo malo povijesnih građevina i lokacija je sačuvano u obliku u kojem su nastali. Većina ih je zapravo mješavina radova iz raznih perioda, utemeljena na različitim vrijednostima. Ambicija za budućnost je odgovoriti na izazove, pronaći balans između novih zahtjeva s jedne i očuvanja autentičnosti / kompatibilnosti s druge strane.
Kada su potrebne jednostavne izmjene i modifikacije na pojedinim elementima kao što su zidovi, prozori, vrata ili krov, osnovne značajke su obično jasno vidljive i rješenje ne bi trebalo biti pretjerano komplicirano. U određenim okolnostima je neophodno zamijeniti prozore onima koji nisu povjesno autentični. U takvim slučajevima novi prozor mora biti, koliko god je to moguće, kompatibilan povjesnom karakteru zgrade. Zapravo je i svojevremena zamjena starijih drvenih prozora onima s metalnim okvirima i boljom izolacijom, trajnošću i lakšim održavanjem bila svojevrsna „trgovina“ između estetike i funkcionalnosti. Danas i te prozore smatramo kulturnim nasljeđem.
Neophodno je naći načine zaštite kulturne baštine koji na najbolji način koincidiraju sa suvremenim ekonomskim, socijalnim i kulturnim okolnostima, kao i iskoristiti mogućnosti koje pružaju novi materijali i tehnologije. Sukladno principima održivosti, više nego ikad prije ima smisla adaptirati stare zgrade za novu namjenu.
Postoje čak i sugestije i mišljenja da rekonstrukcijama treba dati prednost pred novogradnjom zbog funkcionalne kvalitete i izdržljivosti starih zgrada. Adaptivna prenamjena (odnosno, izmjena funkcije objekta uz dorade i poboljšanja) postojećih starih zgrada može predstavljati jedinstvenu priliku za njihovu revitalizaciju, povećavajući im u isto vrijeme vrijednost. Teško se oteti dojmu da bi pretjeran purizam u pristupu obnovi i zaštiti arhitektonske baštine mogao nanijeti podjednaku štetu kao i nepromišljene intervencije, kakvih svakako ima, bilo da se radi o neadekvatnim zahvatima ili jednostavno propadanju i rušenju. Stvari treba raditi kvalitetno, racionalno, senzibilno i sa stilom – Kömmerling, Trocal i KBE znaju kako.
priredio: Mladen Divković photo: profine Group
