U okvirima sveukupne kulturne baštine, tradicijsko graditeljstvo predstavlja važan dio – kako zbog svoje jedinstvenosti i neponovljivosti, tako i kao svjedočanstvo opstanka u vremenu i prostoru. Međutim, i pored činjenice da upravo tradicijski oblikovani prostori predstavljaju najveći dio svjetskog naseljenog prostora uopće, tradicijska arhitektura je prečesto u ime “moderniteta” podcijenjena i izložena nepromišljenom uništavanju.
Suočeni s nizom okolnosti koje ugrožavaju opstanak tradicijske baštine ruralnih područja (depopulacija, odsustvo tradicionalnih materijala, zanata i vještina, nedostatak sredstava i mnogi drugi), moramo naći načine njenog očuvanja koji će, s jedne strane, osigurati zaštitu autentičnosti, a s druge omogućiti korespondenciju sa suvremenim zahtjevima stanovanja, energetskih i ekoloških standarda, čineći ta područja ponovo atraktivnim za život i rad, ali i za investiranje i prenamjenu.
TRADICIJSKA BAŠTINA PRED IZAZOVIMA SUVREMENOSTI
Oko nekih stvari zapravo postoji konsenzus: u aktualnom procesu brze globalizacije i ekonomskih kolebanja, padova i uspona, treba iskoristiti sva postojeća sredstva za jačanje regionalnog identiteta i kulturnog dobra za buduće generacije. Problem nastaje kad taj, načelni, konsenzus treba primijeniti u praksi, smjestiti ga u onaj odlučujući kontekst: ekonomski. Vrijednosti baštine moraju se pažljivo uzeti u obzir u odgovoru na aktualne izazove razvoja kao što su smanjenje štetnih emisija, štednja energije i ostale pristupe u cilju postizanja ekološke ravnoteže u našim društvima.
Tek kad se susretnu postojeći značaj baštine i njena pretpostavljena namjena, nastaje potencijal za razvoj lokalne kulturne, turističke, zanatske i svake druge ponude. Stanovništvo postaje zainteresirano za potporu projektima koji će poboljšati njihove životne uvjete i okoliš. To je ono što podrazumijevamo pod pojmom „živa baština“, idejom koja može transformirati image ruralnih područja i redifinirati ga. Tek tako baština postaje pokretačka sila regionalnog razvoja.
Čemu ovako dugačak uvod? Pa, teško se oteti dojmu da bi pretjeran purizam u pristupu zaštiti arhitektonske baštine mogao nanijeti podjednaku štetu kao i nedvojbeno prisutne nepromišljene intervencije, bilo da se radi o neadekvatnim zahvatima ili jednostavno propadanju i rušenju. Broj objekata registriranih na neki način kao kulturna baština povećao se u skoro inflatornim razmjerima u svim zemljama EU (primjerice, u susjednoj Sloveniji takvih objekata je 1996. godine bilo 1390, da bi za samo 15-ak godina taj broj narastao na gotovo 29000). Slična je situacija sasvim sigurno i u Hrvatskoj. Radi se o listama sastavljenim prema regulativi na raznim razinama, od nacionalne do lokalnih i gradskih.
Autentičnost je svakako najvažniji aspekt kad govorimo o kvaliteti objekata kulturne baštine, ali moramo biti svjesni da autentičnost po svaku cijenu ni u kojem slučaju ne može biti primjenjena na sve objekte na listi. Izvorni materijali, oblici, boje i graditeljske metode su od nesumnjive važnosti, ali su podjednako važne i korištenje i funkcija. U cilju razvoja arhitektonskog prostora u harmoniji i bez stvaranja konflikta, suvremena arhitektura mora uvažavati dominantne postojeće kvalitete objekta, poznavati lokalne specifičnosti okruženja, oblik i karakter građevine i povijesno nastali karakter mjesta, ali još uvijek dozvoljavajući korištenje novih, inovativnih materijala i tehnologija koje će doprinijeti povećanju vrijednosti objekta.
Dakle, neophodno je napraviti pomak od proste vizualne impresije, i samo nje – što je još uvijek najuobičajeniji pristup – prema kompleksnijoj interpretaciji sastavnica, problema i potencijala ruralne baštine i općih trendova. Ruralna arhitektonska baština u suvremenom okruženju je već zbog same svoje iznimne ranjivosti i osjetljivosti izložena stalnim konfliktima sa zahtjevima održivosti: kako očuvati nasljeđe, ali i osigurati funkcionalne postavke za praktičan svakodnevni život.
EUROPSKA ISKUSTVA: IZAZOVI ODRŽIVOSTI
Europski pristup ovom području je posljednjih nekoliko desetljeća generirao cijeli niz dokumenata, deklaracija, rezolucija i sl. na međunarodnoj, nacionalnim i regionalnim razinama. Koliko god oni odražavaju – i moraju odražavati lokalne specifičnosti, postoji velika suglasnost oko općih principa i pravaca djelovanja. Zaštita i unaprijeđenje baštine moraju odražavati identitet populacije koja živi u pojedinim regijama i biti usmjerene k održivom razvoju.
U smislu donošenja odluke što učiniti s tim nasljeđem, ono što se mora uvažiti je odnos prema vremenu – kao vektor sjećanja; odnos prema prostoru – kao geografski identifikator i odnos prema skupini ili društvu – kao indikator pripadnosti. Etnološka istraživanja naglašavaju veze između ruralne baštine i populacije, povećavajući svoj opseg koji sada postaje skup materijalnih i nematerijalnih komponenti vezanih za širok spektar područja: povijest, arhitekturu, umjetnost, kulturu itd.
Dobrobit ljudi i baštine ruralne Europe je i misija ECOVAST-a, Europskog savjeta za sela i male gradove. Organizacija ističe potrebu pronalaženja balansa, zajedničke potpore i partnerstva između baštine i ruralne populacije. Pristup ECOVAST-a opisan je u „Strategy for Rural Europe“, gdje se potiče debata, razmjena znanja i iskustava i praktična akcija.
Ruralna arhitektura je prevladavajući predmet aktivnosti organizacije od njenog osnivanja 1984. god. Publicirani su izvještaji o tradicionalnim ruralnim građevinama, nacionalni odjeli i članovi organizacije su aktivni u zaštiti i iznalaženju nove upotrebe objekata baštine – stambenih kompleksa u Njemačkoj, manastira u Rusiji i Poljskoj, napuštenih kuća u Hrvatskoj, crkava u Njemačkoj i Rumunjskoj, koliba u Sjevernoj Irskoj… Sva iskustva govore o neophodnosti primjene novih materijala i tehnologija, ali i mogućnostima očuvanja i prilagodbe starih. Ruralna baština nije prosta kolekcija objekata, nego sadrži i ostatke brojnih funkcionalnih sustava. Tradicionalna tehnička rješenja često nisu zastarjela, nego pružaju cijelo bogatstvo vrijednih informacija i moraju se proučiti i ponovo koristiti usporedo sa suvremenim metodama, prilagoditi modernim uvjetima života i rada, koji su neizmjerno daleko od teškog težačkog, ruralnog života koji je doveo do takvih rješenja. Tradicionalnu ruralnu arhitekturu ćemo sačuvati samo ako joj nađemo novu funkciju u skladu s vremenom, ako primijenimo ekonomsku logiku. Pri tome se ističe niz principa i vrijednosti od kojih ćemo navesti samo neke:
Ekonomska vrijednost:
• Turizam, kao centralno mjesto i pokretač regeneracije
Ekološka vrijednost:
• Smanjenje energetske potrošnje u postojećim građevinama, samim tim i smanjenje štetnih emisija, ali i zdraviji uvjeti života i rada
Kad govorimo o praktičnim aspektima, problemima rada na konkretnim objektima i kompleksima i njihovom približavanju suvremenim energetskim standardima, opet treba istaknuti one dominantne:
Tehnički aspekti:
a) Izolacija:
• Promjena strukture kuće ponekad je neminovna, i takve zahvate treba učiniti što prihvatljivijim i kompatibilnijim izvornoj ideji
• Problem termalnih mostova
• Vrata i prozori: adaptacija i popravak postojećih često nisu mogući, kao ni dvostruko ostakljenje zbog same izvorne konstrukcije.
Pri zamjeni treba svakako razmisliti o ugradnji prozora od novih materijala, vodeći računa o senzibilnoj izradi, ugradnji i uklapanju u postojeća originalna rješenja. Postoje brojni primjeri uspješnih zahvata na ovoj osnovi.
• Bez primjene novih saznanja i tehnologija uvijek postoji rizik loše ventilacije, što izaziva propadanje, truljenje i opasnost po zdravlje. Još jednom, današnji zahtjevi i uvjeti normalnog života i rada su bitno drugačiji od onih u kojima su originalna rješenja nastajala.
b) izvori energije
• Kombinacija energetskih izvora mora biti prilagođena svakom pojedinom slučaju, a kako se radi o objektima koji imaju funkciju, u kojima se živi i radi, a ne predstavljaju muzejske eksponate, izvorna rješenja su jednostavno nedostatna, nepraktična i neprihvatljiva. Dakle, stanovita zadiranja u samu strukturu građevine, posebno interijera, su neizbježna.
Financijski aspekt:
• Intenzivna upotreba specijalističkog ljudskog rada povećava cijenu renoviranja za minimalno 40%, potreba za smanjenjem troškova je kronična,
• česta nedostupnost i visoka cijena tradicionalnih materijala,
• nedovoljna sredstva za obuku vještina neophodnih za rad na starim građevinama (primjerice, u Velikoj Britaniji, od cca 540.000 građevinskih profesionalaca, samo njih oko 500 je akreditirano za konzervatorske radove, kod nas je odnos bez sumnje daleko nepovoljniji).
Na kraju, velike poteškoće, osim svega navedenog, stvara i kompliciranost i konfuznost sustava (kontrola planiranja i građenja). Ako se u obnovi tradicijske arhitekture budemo držali ekstremnih stavova o upotrebi isključivo izvornih materijala i tehnika, rezultat će sasvim sigurno biti ekonomska neisplativost, što umanjuje zainteresiranost potencijalnih investitora i u konačnici smanjuje opseg zaštite baštine; smanjena kvaliteta života i rada u takvim objektima što svakako neće zadovoljiti današnjeg stanovnika ruralnih područja (ili turista, ako se radi o objektu u takvoj funkciji) i, na kraju ali za ovu temu ništa manje važno, znatno će se sniziti standardi energetske efikasnosti tako obnovljenih zgrada.
Trajna priroda baštine, koja je neodvojivi dio samog njenog koncepta, traži od nas da ponovo razmislimo o tome kako se ona koristi. Sve dok se ne tretiraju kao muzejski eksponati, objekti baštine su predestinirani da evoluiraju. Ovisno o točki gledišta, to može značiti različite tipove aktivnosti: restauraciju, renoviranje, popravke, prenamjenu itd. I, sve dok imamo namjeru prenijeti baštinu na buduće generacije, dok uvažavamo njenu funkciju, projekti razvoja su najpogodniji način da im osiguramo „živu“ budućnost.
HRVATSKA: DEPOPULACIJA I DEVASTACIJA
Svi izazovi o kojima je već bilo riječi odnose se, možda u još većoj mjeri nego u zemljama Europske Unije, i na Hrvatsku. Ruralnim područjima pripada oko 90% teritorija Republike Hrvatske s oko 40% stanovništva. Veliko bogatstvo i raznolikost ruralne arhitektonske baštine, uvjetovano raznim faktorima kao što su klima i mikroklima, reljef, dostupni građevni materijali, kulturni i drugi utjecaji – da spomenemo samo neke, izloženi su već desetljećima zapostavljanju i devastaciji. I opet, kao i u drugim zemljema, bez konzistentne strategije zaštite i obnove, iznalaženja novih mogućnosti korištenja objekata arhitektonske baštine i načina da se približe suvremenom načinu života i rada, kao i dostignutim energetskim i okolišnim standardima, sva deklarativna privrženost nasljeđu bit će uzaludna. Ekonomski aspekt, kao i obično, može imati odlučujuću ulogu i uključivanje u projekte razvoja na održivoj osnovi nema alternativu.
Zapravo su problemi i izazovi s kojima se susrećemo posvuda jako slični: tradicionalna, narodna, urođena znanja i vještine, djelatnosti i proizvodi koji su stoljećima pridonosili gospodarenju i održivosti seoske zajednice u nestajanju su. Slabljenje i nestajanje lokalnih gospodarstava rezultira niskim dohocima i niskim standardom života – u mnogim seoskim sredinama siromaštvo je jako prisutno; neodgovarajuća razina stambenog standarda i nedostatak mnogih komunalnih usluga u ruralnim sredinama čini ova područja neatraktivnim za povratak mladih ljudi što uzrokuje gubitak društvene i kulturne vitalnosti i smanjivanje sposobnosti lokalnog stanovništva da izrazi svoje težnje, da utječe na politiku koja se odnosi na njih i da preuzima inicijative.
Dakle, kako sačuvati tradicionalne vrijednosti ruralnih područja kroz razvoj u Hrvatskoj?
Ovdje se ne radi o restauraciji i konzervaciji nego o stavljanju u funkciju u okviru šire strategije lokalnog i regionalnog održivog razvoja, čime se postižu i drugi važni ciljevi: povećava se broj pružatelja turističkih usluga u turistički nerazvijenim područjima; kroz obnovu tradicijskih objekata omogućena obnova starih vještina i zanata; otvaraju se novi kanali prodaje domaćih proizvoda i usluga, a mnogi objekti graditeljske baštine spašavaju se od daljnjeg propadanja čime se povećava ukupna vrijednost tradicijske graditeljske baštine.
Da bi se tradicijskim građevinama udahnuo novi život i omogućila nova namjena, potrebno je, dakako, savladati brojne praktične poteškoće omogućiti njihovu adekvatnu obnovu uvažavajući koliko god je to moguće principe izvornosti, ali i uvodeći nove materijale i tehnologije koji će omogiućiti dostizanje suvremenih standarda. Primjerice, iako još uvijek postoji relativno veliki broj sačuvanih tradicijskih kuća u ruralnim hrvatskim područjima, prevladavajuća većina njih je u izuzetno lošem građevinskom stanju i ne zadovoljavaju ni najosnovnije standarde suvremenog stanovanja – posebice se to odnosi na sanitarije, grijanje, energetsku efikasnost općenito. Upravo na ovim zahvatima vidljivo je da je nemoguće postići zadane ciljeve bez stanovitog zadiranja u samu strukturu objekta – instalacije i grijaća tijela se moraju negdje postaviti, a izolacija zidova će neizbježno smanjiti volumene prostorija i pri njenom postavljanju će se, opet neizbježno, koristiti tehnologije i materijale koji baš i nemaju veze s tradicijskim.
Kad govorimo o prozorima i vratima kao iznimno osjetljivom dijelu vanjskog izgleda objekta, tehnički izazovi su također veliki i pretjerano inzistiranje na autentičnosti će ili onemogućiti obnovu, ili je učiniti ekonomski definitivno neopravdanom. Osim toga, u brojnim slučajevima potrebno je probiti i nove otvore. Rukovodeći se već elaboriranim principima, tamo gdje je moguće svakako treba obnoviti postojeće elemente, ali u velikom broju slučajeva moguće je, uz odgovarajuću senzibilnost u odabiru, izradi i ugradnji koristiti i nove materijale vodeći striktno računa o obliku, veličini, podjeli, teksturi i boji novih elemenata. Brojni primjeri iz Europe o upotrebi suvremenih PVC prozora u tu svrhu, ali i iz navedenog hrvatskog iskustva, govore tome u prilog.
Dakako, u slučajevima tradicijskih kuća s jako malim otvorima (i, posljedično, malim energetskim gubicima kroz njih) ovakav način zamjene prozora nije ni primjeren ni potreban. Na sličan način se može – i mora – opravdati sanacija i izolacija krovišta, instalacija centralnog grijanja i mnogi drugi zahvati gdje su suvremeni materijali neminovni.
ZAKLJUČAK
Tradicijska ruralna arhitektura prošlosti koja nas ispunjava toplinom i koju danas smatramo velikom vrijednošću rezultat je zadovoljavanja životnih i gospodarskih potreba stanovništva određenog kraja ili regije. Arhitekti uglavnom nisu sudjelovali u oblikovanju tradicijskog graditeljstva, ali ono obiluje nizom praktičnih rješenja i neusporedivih detalja koji i sada mogu biti inspiracija i predmet divljenja kreativnosti naraštaja. U istoj mjeri u kojoj predstavlja ekspresiju kulturnih, estetskih i društvenih vrijednosti svog doba, pravilno zaštićena i obnovljena ta baština predstavlja put za stvaranje mogućnosti ispunjenja ekonomskih potreba današnjih stanovnika, ali i iskorištavanje suvremenog tehnološkog potencijala na održivoj, energetski i ekološki odgovornoj osnovi.
Profine Grupa sa svojim markama Trocal, Kömmerling i KBE pruža široku paletu proizvoda i rješenja za izradu stolarije pogodne za renoviranje i adaptaciju tradicijskih objekata. Dodamo li tome bogato iskustvo na ovakvim projektima u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim državama, ali i u Hrvatskoj, imamo već dovoljan razlog za upuštanje u renoviranje sa stilom. Tradicijsku arhitekturu možemo sačuvati za buduće generacije samo kroz zaštitu i obnovu sa senzibiltetom i mjerom, pretvarajući je prenamjenom u živu i u najvećoj mogućoj mjeri samoodrživu baštinu, a ne puke artefakte prošlosti prepuštene zubu vremena.
priredio: Mladen Divković photo: Mladen Divković i profine Group
