Industrijska revolucija donijela je gradovima nove dimenzije. Otpočelo je stremljenje u visine, otvorile su se vizure, sve većim kvadraturama dominirali su lakoća i prozračnost, zahvaljujući, između ostalog, i staklu i aluminiju kao vodećim materijalima modernog doba. Staklo je neizostavni element urbane sredine, ali ono datira još od 3000. godine p.k. i potiče čak iz drevnog Egipta. U modernim interijerima postalo je neizostavni element zbog svoje transparentnosti, propuštanja svjetlosti u objekt i vizura koje se pružaju iz unutrašnjih prostora, kao i uslijed mogućnosti obrade i oblikovanja.
Sirovine potrebne za proizvodnju stakla zastupljene su u prirodi u (uvjetno rečeno) neograničenim količinama (pijesak, natron i vapno). Kao materijal jako je postojan, stabilne je forme i suvremenim tehnikama može imati i odlične izolacijske i zvučne performanse, kao i pružiti solarnu i UV zaštitu. Objektima daruje nesmetani pogled prema van, ujedno ih štiteći od vanjskih utjecaja.
Strukturalne fasade su jedan od glavnih simbola modernog napretka koji je obilježio gradove 20. i 21. stoljeća, a naročito njihove poslovne četvrti. U pitanju je tehnika pomoću koje se dobiva jednoobrazna staklena površina, gdje se spojnice uopće ne vide, te se čini kao da je čitav omotač zgrade sačinjen samo od lakoće stakla, dok je kod polustrukturnih vidljiv nosivi profil. Strukturalne fasade uglavnom su rezervirane i prepoznatljive po neboderima, koji su opet karakteristični za poslovne četvrti grada, i kao takve postale su pravi simbol modernog doba, napretka i osvajanja novih vrhova.
Postoji više tipova ovih fasada koji se razlikuju po načinu fiksiranja profila i stakala. Kod polustrukturalnih fasada se može prilagoditi razina vidljivosti profila i rastera, ali uvijek su u barem nekoj mjeri vidljivi. Uobičajeno je korištenje izolacijskih stakala s efektom refleksije ili parasol efektima.
Profili su aluminijski ili čelični i termički most alu-profila se mora prekinuti radi povećanja toplinske izoliranosti objekta, što je relativno skupo rješenje zbog kompliciranih spojeva i visoke cijene materijala, ali daje znatne uštede u tijeku korištenja objekta i ekološki je održivije.
Fasada od lakih elemenata koji su zakačeni za nosivu konstrukciju i vise ispred nje naziva se ovješena fasada. Pločaste ovješene fasade sastoje se iz gotovih panela koji su na različite načine vezani za osnovnu konstrukciju, dok se okvirne ovješene fasade razlikuju po vertiklanoj i horizontalnoj prečki. Po dizajnu ih dijelimo na jednostruke ili dvostruke, ovisno o sloju stakla. Materijali za podkonstrukciju mogu biti aluminij, staklo, čelik ili drvo, a završna obrada može biti od stakla, lima, kamena, poliestera i PVC-a, kao i kompozitnih proizvoda.
Ovješene fasade su stekle veliku popularnost zbog mogućnosti sakrivanja nosivih elemenata iza stakla. Na ovaj način dobivena je mogućnost nepreglednih staklenih površina, i to što je primjenjivano i jedno vrijeme bio obavezan trend na mnogim objektima moderne arhitekture. Ipak, pri ugradnji se ne dobiva garancija trajnosti ljepila i stoga nije rijetko opredjeljivanje za ugradnju polustrukturalnih fasada, radije nego strukturalnih, kod kojih su aluminijski držači vidljivi na fasadi u minimalnoj mjeri.
Što se samog stakla tiče, kod staklenih fasada razlikujemo reflektirajuća stakla i apsorbirajuća upijajuća stakla, na što je isto vrlo bitno obratiti pažnju pri odabiru i odlučiti se za staklo koje odgovara uvjetima objekta.
