Akustični ambijent u stanovima, koji bi se mogao okarakterizirati kao „potpuna tišina“ zanimljiv je ideal koji mnogi priželjkuju. Takvo stanje nije definirano kao fizički pojam, već je subjektivna kategorija, kao zamišljeno okruženje u kojem će ljudi imati svoj mir i u kojem neće biti uznemirujućih zvukova. U praksi to uvijek prati zanimanje za načine na koje se može pružiti „potpuna tišina“ , a to smatra zadatkom arhitekata i građevinara.
Uvijek je bilo pritužbi na neodgovarajuću zvučnu udobnost u zgradama zbog ugrožavanja neželjenim zvukovima. Dugo su takve pritužbe uglavnom odnosile na vlasnike prepoznatljivih izvora buke, a to su: tuđi klima uređaji, promet, glazba iz obližnjih ugostiteljskih objekata, industrija i slično. Ugroženost susjeda bukom svela se samo na pojavu pretjeranih događaja u susjednim stanovima, poput proslava ili svađa, kada je prisustvo susjeda postalo čujno.
Danas se fokus nezadovoljstva stanara u zgradama preusmjerio s prepoznatljivih izvora buke neizbježnih u urbanom okruženju na činjenicu da u stanovima postoji mnogo kompleksnija zvučna slika. Prigovori se odnose na opću vidljivost raznih zvučnih manifestacija iz zgrade, koje ponekad nije moguće prostorno locirati: razgovor iz okolnih stanova i bez pretjeranih događaja, aktivnosti ljudi u zajedničkom hodniku, rad sustava za grijanje, kao i zvukovi neidentificiranih izvora zvuka. U takvim okolnostima žalbe se upućuju na one koji su i projektirali i izgradili zgradu.
Jedno od mogućih objašnjenja takve situacije jest da se prag tolerancije ljudi s vremenom spustio, i da se ometanje iz okruženja više ne prihvaća kao neizbježnost urbanog stanovanja.
Također se može pretpostaviti da u novim zgradama, koje podrazumijevaju višu cijenu kvadrata, ljudi uglavnom imaju veća očekivanja, a time i veće zahtjeve. Sve to sigurno može imati utjecaja, ali ne objašnjava potpuno stanje stvari. Naime, problem je složeniji.
Zvučna udobnost složen je pojam koji ima nekoliko komponenata, među kojim je svakako najvažnija vidljivost govora iz okoline.
Prepoznavanje i razumijevanje govora među svim ostalim prisutnim zvukovima kompleksan je fizički, ali i psiho akustični fenomen koji djeluje uznemirujuće. Prvenstveno se određuje zvučnom izolacijom pregrada, što se razmatra u procesu projektiranja zgrada. Manje je ili nije uopće poznato da na čujnost i razumljivost govora utječu i neki zvučni faktori koji nikad nisu predmet projektnog razmatranja. Praksa je pokazala da su u novim zgradama upravo oni postali važan uzrok nezadovoljstva zvučnom udobnošću.
Čimbenici koji određuju zvučnu udobnost u zgradama
U teoriji se pokazalo da izolacijske karakteristike pregrada ne određuje jednoznačno stanje zvučne udobnosti, jer postoje i drugi čimbenici koji određuju prepoznatljivost i razumljivost govora iz druge prostorije. Objašnjenje se može naći u teoriji telekomunikacija, gdje se pokazalo da sposobnost prepoznavanja korisnog signala određuje omjer signal/šum. Isti zakon vrijedi i za prepoznavanje govora po sluhu, pri čemu je sada koristan signal govor koji dopire kroz zidove i određen je zvučnom izolacijom, a šum čini ambijentalna buka na mjestu slušatelja. Što je veća tišina u stanu, to je lakše otkriti govor iz susjedstva.
Dakle, stanje zvučne udobnosti ovisi o stanju „tišine“, ali na način suprotan onome što se očekuje, što je veća tišina, to je lakše čuti uznemirujuće zvukove iz okoline.
Stoga se u istim uvjetima zvučne izolacije može primijetiti govor iz susjednih prostorija, ali to ne mora biti, jer omjer signala/šuma može biti različit. U urbanim sredinama ambijentalna buka u zgradama dolazi iz više izvora: od zvuka prometa koji dospijeva kroz fasadne otvore, od zvuka raznih izvora u zgradi koji dospijeva kroz konstrukciju zgrade i instalacije, od zvuka uređaja u stanovima (frižider, vodovod, klima uređaj, računala i ostala oprema), itd. Takva buka je monotona, pa njezina prisutnost utječe na prikrivanje neželjenih zvukova.
Kako nastaje fenomen nedostatne privatnosti
Noviji primjeri iz prakse konzultanata za zvuk potvrđuju teoriju da zvučna udobnost ovisi o stanju ambijentalne buke u stanovima. Na slici je prikazan jedan ilustrativan primjer s dva stana. Izmjerena vrijednost izolacijske snage između njih iznosila je 52 dB, što je naznačeno na slici. To znači da zgrada nominalno udovoljava minimalnim zahtjevima, te u tom smislu nema nedostataka.
Istodobno je utvrđeno da se s takvom zvučnom izolacijom stanje privatnosti u ta dva susjedna stana doživljava različito, iako ih razdvaja ista pregrada. U jednom se smjeru čuje govor iz susjedstva, koji je inicirao poziv konzultanata, dok se u suprotnom smjeru govor ne čuje i stanari nisu imali primjedbi na izolaciju. U analizi čujnosti govora korištene su neutralne grupe ljudi kao izvor govora u jednom stanu i kao slušatelji u drugom, tako da je eliminiran eventualni utjecaj individualnih karakteristika stanara i njihove usmjerenosti na problem.
Da bi se objasnio ovaj fenomen, „jednosmjerne“ izolacije, izmjerene su razine ambijentalne buke u obje prostorije. Rezultati su također prikazani u slici.
U prostoriji u kojoj se ne primjećuje govor iz susjednog stana, razina ambijentalne buke bila je oko 30dB, što je u skladu sa zakonskom normom za noćno razdoblje. Ovo stanje buke uglavnom je posljedica zatečenog stanja kvalitete prozora i prisutnosti različitih izvora zvuka u stanu. U prostoriji susjednog stana, u kojoj se može prepoznati govor iz susjedstva, razina ambijentalne buke izmjerena je oko 20 dB. U tom stanu su postavljeni novi fasadni prozori visokih izolacijskih karakteristika, a svi kućanski uređaji su novi. Iako je stanje zvučne izolacije jednako u oba smjera slušanja, razlika u razini ambijentalne buke od 10 dB učinila je odnos signal/šum u dvije prostorije različitim, što je omogućilo prepoznavanje susjedovog govora samo u jednoj od njih.
Mjerenja ambijentalne buke u novim zgradama pokazala su da je ideal „tišine“ u stanovima danas gotovo postignut, ako se pod time podrazumijeva da je razina buke praktički ispod praga primjetnosti čulom sluha.
U većini zgrada izmjerene su vrijednosti blizu 20 dB, a utvrđen je i jedan ekstremni slučaj, gdje je u spavaćoj sobi stana izmjereno samo 17 dB. Ovakvo stanje ambijentalne buke posljedica je zahtjeva za energetskom učinkovitošću koju su nametnuli prozore sa složenim staklima, zatim sve tiši kućni uređaji, a vjerojatno i viši prostorni standardi, zbog kojih se s vremenom povećao broj četvornih metara prostora po osobi. Sve je to na svoj način pridonijelo toliko željenom stanju tišine u zgradama, ali i neizbježno olakšalo čujnost svega što dolazi iz okruženja.
Što se može učiniti
U svakodnevnom se životu taj željeni ideal tišine pretvorio u problem koji se možda najtočnije može opisati kao „prekomjerna tišina“. Stanje kome se težilo neočekivano je otvorilo Pandorinu kutiju neželjenih zvukova iz okoline. S njim je nestao blagotvorni zaštitni učinak umjerene ambijentalne buke, koja ometajuće zvukove prikriva, a da ljudi nisu ni svjesni njenog postojanja. Tako je otvoreno pitanje što projektanti mogu učiniti da se taj problem izbjegne.
Prvi logičan korak je da se zahtjevi izolacijskih svojstava pregrada prilagode prema postignutoj tišini. To podrazumijeva projektiranje zidova između stanova koji imaju izolacijske karakteristike znatno veće od minimalno potrebnih 52 dB. U državama Europe, gdje postoji klasifikacija zgrada prema njihovoj zvučnoj kvaliteti, za najvišu klasu stanova propisana je izolacija veća od 60 dB. Naravno, takav zahtjev komplicira izbor materijalizacije pregradnih zidova, ponekad zahtjeva poseban pristup u rješavanju konstrukcije zgrade, a možda i poskupljuje gradnju.
Drugi mogući korak je djelovanje u domeni ambijentalne buke u stanovima, kao što se radi u poslovnim zgradama, te na neki način spriječiti pojavu „prekomjerne tišine“. To zahtijeva inovativna rješenja u području zvučne izolacije koja će omogućiti doziranje prodora vanjske buke, a ne samo njeno maksimalno potiskivanje. Jednostavniji način za sprečavanje „prekomjerne tišine“ je kontrola razine ambijentalne buke nekim pomoćnim, „negrađevinskim“ sredstvima. Naravno, u granicama razina koje neće privlačiti pažnju čula sluha.
Poseban zadatak je sanacija kada stanje privatnosti ne zadovoljava korisnike zgrade jer je ostvarena „nekontrolirana tišina“. To uvijek dovodi do nekih korekcija zvučne izolacije, ali najčešće se pojavljuje problem jer takva intervencija podrazumijeva destrukciju postojeće unutrašnjosti.
Time se otvara široko područje za istraživanje koje uključuje razvoj tehnoloških ili građevinskih sredstava, ali i istraživanje u području koje je u literaturi nazvano „soundscape“. Ova tema za prostore stanova još nije obrađena.
Umjesto zaključka
Opisani primjeri iz inženjerske prakse – „jednosmjerno“ smetanje susjeda i izmjerene razine ambijentalne buke u stanovima – pokazuju koliko je delikatno pitanje tišine u stanovima. Prekomjerna tišina, ako je ne prati odgovarajuća kvaliteta zvučne izolacije, omogućuje uočljivost raznih zvukova iz okoline, a kroz tu pojavu pogoršava zvučnu udobnost.
Stanje prekomjerne tišine u zgradama nastalo je kao sekundarna posljedica procesa neovisnih od arhitektonske akustike.
Ona je kolateralni rezultat težnje ka poboljšanjem zgrada i njihove održivosti, s jedne strane, i napretka suvremene tehnologije kućanskih aparata, s druge strane. Ukratko, pretjerana tišina u stanovima nije nastala kao rezultat unaprijed postavljenog cilja u arhitektonskoj akustici, već su najveći doprinos dala pravila energetske učinkovitosti.
Problem je već dugo primijećen u literaturi. Dobar primjer je članak „Acoustics: The Biggest Complaint in LEED-Certified Office Buildings“, objavljen na web stranici Building.com. Autor navodi da u suvremenim poslovnim zgradama, u velikim uredima, vlada opća težnja stišavanja svega što proizvodi zvuk i da se na udaljenosti do čak deset metara može čuti šuštanje papirom. S vremenom su u zgradama kao jedini izvori zvuka čije djelovanje ljudski sluh prepoznaje ostale ljudske aktivnosti, a njihovo prepoznavanje pogoršava zvučnu udobnost.
Za nastali problem investitorima i projektantima ostaje rješenje da, proporcionalno postignućima u stvaranju prekomjerne tišine, „podignu ljestvicu“ kriterija zvučne izolacije.
To bi značilo pažljivo propisivanje kriterija koji se moraju unijeti u projektni zadatak i koji moraju biti primjereno stroži od onoga što je do sada bila (i još uvijek jest) projektantska praksa. Da bi se dozvolio luksuz „prekomjerne tišine“ neophodno je usvojiti „prekomjerne“ vrijednosti zvučne izolacije. Za uspjeh takve prakse treba znati da usvajanje strožih zahtjeva zvučne izolacije otvara problem bitno drugačijeg koncepta u projektiranju pregradnih elemenata, zidova i potrkrovlja, kao i promjenu mnogih detalja u njihovom izvođenju. Ali to je još jedna nova i kompleksna stručna tema, koja zahtjeva poseban tretman.
Autori teksta: Prof. dr Miomir Mijić, Prof. dr Dragana Šumarac Pavlović
