Seagram zgrada (Seagram Building) je neboder lociran na Park Aveniji na Manhattanu, u New Yorku. Veliki trg u podnožju objekta, luksuzni lobi u prirodnom kamenu i prepoznatljiva fasada od bronce i stakla djelo je njemačko-američkog arhitekta Ludwig Mies van der Rohe-a koji se, zajedno sa Le Corbusierom, Walter Gropiusom i Frank Lloyd Wrightom, smatra začetnikom moderne arhitekture.
Zgrada je visoka 157 m i ima 38 katova. Njena gradnja završena je 1958. godine. Seagram zgrada je prepoznatljiv primjer funkcionalne estetike i upečatljiv objekt moderne arhitekture u službi velike korporacije. Dizajnirana je kao sjedište za kanadsku destileriju pića „Joseph E. Seagram i sinovi“ (Joseph E. Seagram&Sons), a nasljednica Phyllis Lambert aktivno se tijekom dizajna interesirala za projekt.
Tada već istaknuti i svjetski poznati arhitekt internacionalnog stila, Mies van der Rohe je od Phyllis Lambert dobio neograničen budžet i odriješene ruke za projekt. Dobivena struktura – Seagram zgrada – i stil u kojem je izgrađena imala je ogroman utjecaj na američku arhitekturu. Jedna od glavnih karakteristika stila bila je da izrazi strukturu objekta na njegovoj vanjštini. Tvrdio je da konstrukcijski elementi zgrade mogu zamijeniti formalni ukras ukoliko se učine vidljivima, postajući sami po sebi ukras nove zgrade i na taj način prenijeti puno iskreniju dekorativnu ulogu od bilo kojeg drugog sustava i oblika ukrašavanja zgrade. Mies je smatrao da nosiva struktura zgrade treba biti vidljiva.
Seagram zgrada je, kao i svaka druga zgrada velikih dimenzija u to vrijeme, bila projektirana s nosivom čeličnom konstrukcijom na koju su bile fiksirane vanjske nenosive, ovješene fasade.
Mies je želio da sama čelična struktura bude vidljiva, međutim, američki zakoni su zahtijevali da svaki element nosive čelične konstrukcije bude obložen vatrootpornim materijalom, obično betonom, jer bi se nezaštićeni elementi nosive čelične konstrukcije srušili u slučaju eventualnog požara. I dogodilo se ono što je Mies želio izbjeći pod svaku cijenu – nosiva konstrukcija od čelika je u potpunosti pokrivena betonom i skrivena od očiju javnosti.
Ovo je utjecalo na njega da koristi nenosive I-grede Kako bi “prikazale” nosivu strukturu. Grede su vidljive izvana, protežu se vertikalno i uokviruju ogromne prozorske površine. Ovaj način gradnje – korištenje jezgre od armiranog betona za prijenos opterećenja s većih nenosivih elemenata – postao je uobičajena praksa u izgradnji američkih nebodera nakon Seagram zgrade.
Mies je vjerovao da je „manje više“ i da je „Bog u detaljima“. Obje ove krilatice su oslikane u Seagram zgradi. Razbacujući se staklom i metalom i izbjegavajući tradicionalne materijale – kamen i ciglu – korištene u dekorativnim fasadama prethodnih desetljeća, Seagram zgrada uvodi nas u novu eru jednostavnih, elegantnih nebodera – objekata koji slave svoju nosivu konstrukciju i minimalističku geometriju izbjegavajući da ih kamufliraju nepotrebnom dekoracijom i detaljima.
Do završetka izgradnje 1958. godine iskorišteno je 1500 tona bronce i utrošeno 41 milijun američkih dolara što je Seagram zgradu učinilo najskupljim projektom toga vremena. Troškovi su bili veliki zahvaljujući upotrebi visoko kvalitetnih materijala i luksuznom opremanju interijera materijalima kao što je bronca, granit i mramor.
U prizemlju iznad luksuznog predvorja nalaze se katovi s uredima s fleksibilnim osnovama, osvijetljeni pomoću svjetlosnih panela u stropu. Unutarnji prostor ima dovoljno prirodnog osvjetljenja zahvaljujući velikim staklenim površinama i površinama od topaza koje čine zidove eksterijera objekta. Siva topaz stakla su namijenjena zaštiti od pretjeranog utjecaja sunčeve svjetlosti i viška rezultirajuće topline, iako na prozorima postoje i zastori čija funkcionalnost je relativno ograničena.
Jedan od zanimljivijih elemenata na Seagram zgradi su zastori za prozore. Kao što je bila praksa sa svim arhitektima internacionalnog stila, Mies je želio da zgrada djeluje ujednačeno. Jedan aspekt fasade koji se Miesu nije nimalo sviđao bila je neujednačenost i ležeran izgled kada su zastori bili u upotrebi. Bilo je neizbježno da će ljudi, koristeći različite prozore, navući zastore do različitih visina. Ovo je činilo da zgrada djeluje neorganizirano i neuredno u Miesovim očima.
Kako bi neorganiziranost fasade sveo na najmanju moguću mjeru, Mies je dizajnirao zastore koji su se mogli koristiti samo u tri položaja: potpuno otvoreni, do pola navučeni ili potpuno zatvoreni.
Miesov odgovor na projektiranje u New Yorku bio je jedan monumentalan potez udaljavanja objekta od glavnih prometnih i pješačkih zona. Ovaj potez stvorio je vrlo aktivan trg koji je kasnije postao prostor za oponašanje u New Yorku čak i u očima lokalnih vlasti i urbanista.
Trg privlači posjetitelje sa svoje dvije ogromne fontane koje su okružene prostorom za sjedenje. Ovim potezom Mies se distancirao od urbane morfologije New Yorka, razvoja objekta na parceli i konvencionalne ekonomije prostora dizajna i izgradnje nebodera.
Trg je, također, stvorio uvod u samo predvorje zgrade stvarajući vezu gradskog prostora s interijerom nebodera. Eksterijer se elegantno nastavlja u unutarnji prostor predvorja čiji se bijeli strop proteže iznad ulaznih vrata, na ovaj način dalje zamagljujući liniju između vanjskog i unutarnjeg prostora.
Zgrada Seagram je postavila arhitektonske standarde i stil za nebodere u New Yorku u to vrijeme i ovaj trend je trajao nekoliko narednih desetljeća. Sam objekt izgleda kao jednostavna kutija od bronce odvojena od glavne prometnice velikim otvorenim trgom s granitnim popločenjem.
Ovaj trg ispred Seagram zgrade postao je vrlo popularan prostor za okupljanje ljudi i nekoliko godina kasnije, 1961. godine, tadašnji gradonačelnik New Yorka je promijenio zakon o uređenju prostora i ponudio subvencije svim investitorima kako bi promovirao stvaranje „javnih prostora u privatnom vlasništvu“ kakav je upravo trg ispred Seagram zgrade.
Seagram zgrada je, tako, karakterističnom upotrebom modernih i luksuznih materijala i karakterističnim odstupa- njem od gradske mreže, postala prototip za buduće poslovne zgrade koje je Mies dizajnirao, ali i model za objekte koji su podignuti u njenom neposrednom okruženju. Danas, više od pola stoljeća od kako je podignuta, ova zgrada izaziva divljenje mnogih posjetitelja i predstavlja sjajan primjer internacionalnog stila na arhitektonskom nebu New York-a.
